Tardigrade

face à des conditions physiques et climatiques qui outrepassent les conditions terrestres. Il y a, par conséquent, des scientifiques qui soutiennent la théorie que les tardigrades sont venus d'une autre planète.

Au 19e siècle, Becherelle définit la terminologie comme: « la science des termes techniques ou des idées qu'ils représentent ». La terminologie répresente sans doute une étape nécessaire à saisir un domaine, à l'exprimer sous forme de mots dicibles, qui permettent de transmettre, de présenter à d'autres des idées, des notions, des techniques se rattachant au domaine. En pratique, la terminologie sert de base à tout interprète ou traducteur pour véhiculer des notions source orales ou écrites. En traduction, la terminologie sert à établir « l'équivalence ou la correspondance des notions d'une langue à une autre » (Dubrob, Manuel pratique de terminologie). Nous élaborerons, ainsi, le texte d'Auberge du point de vue terminologique et établirons les relations entre les notions principales concernant les Tardigrades.

Traduction

Sićušni i neprimjetni... oni čekaju kišu: DUGOŽIVCI!

dr. Alain AUBERT

Dugoživci neprestano privlače pažnju znatiželjnika i znanstvenika. Zanimljiv oblik tijela, neobičan način života, zagonetna ontogeneza, te, naposljetku, izvanredna prilagodljivost zahvaljujući kojoj mogu podnijeti ekstremne vremenske uvjete... sve su to razlozi koji čine ova sićušna bića neprestanim predmetom čuđenja i divljenja.

SIĆUŠNE I SPORE ŽIVOTINJE

Prva pouzdana proučavanja dugoživaca provedena su u 18. stoljeću. (Brusca et Brusca 4 ; Cuénot 9 ; Rostand 33 ; Tétry 37). Spallanzani 1777. godine životinji s četiri para nogu koja se polagano kreće kroz vlažni pijesak daje ime "il tardigrado". Riječ "tardigrado", koju je osmislio ovaj slavni istraživač i zahvaljujući kojemu riječ ima talijanski nastavak, potječe od latinskih riječi "tardus" (spor), te "gradior" (hodam, napredujem). Godine 1840. francuski zoolog Doyère 11 upotrebljava naziv "Tardigrades" kako bi označio ovu klasu životinja čiji se predstavnici, bića sićušnih dimenzija s osam nečlankovitih privjesaka (nožica), polagano kreću među vodenim biljkama, kroz mahovinu ili pijesak. Zahvaljujući Doyèreu 11,12,13 sredinom, te Plateu 30 krajem 19. stoljeća, naše je poznavanje anatomije, fiziologije, te prirodne povijesti dugoživaca značajno poraslo.

Dugoživci su zaista veoma mali, čak se smatraju jednim od najmanjih mnogostaničnih životinja. Prema Morganu 27, ovisno o vrsti, dugački su između 0,05 mm i 1,2 mm. Prema Mitchellu i Wallisu 26, dužina većine vrsta dugoživaca je manja od 0,5 mm. Lako je zaključiti, prema tim brojčanim podacima, kako je napredak u našem poznavanju dugoživaca išao ukorak sa stalnim usavršavanjem mikroskopa!

Leđna stran dugoživaca je konveksna, dok je trbušna plosnata (Tétry 37). Zbog svoga zdepastoga tijela, nezgrapnog izgleda, zdepastoga i polaganoga kretanja, zaobljenosti u predjelu glave, te debelog trupa, dobili su u engleskom jeziku ime "water-bears", što znači "vodeni medvjedići" (May 24). Za Nijemce, oni su "Bärtierchen", "malene životinje slične medvjedima" (Kalbe 22; Moritz 28). Klasa dugoživaca je široko razgranata, obuhvaća približno 600 vrsta (Moritz 28).

Nožice, uvijek četiri para njih, su tanki produžeci bočnih strana tijela (Cuenot 9). Za razliku od nožica kod Crvonožaca, te kod Člankonožaca, one nisu načinjene od slijeda međusobno povezanih članaka. Kratke su i nisu podijeljene na članke, a završavaju se pandžicama, odnosno kukicama (Beaumont et Cassier 2; Grassé i sur. 17; Joubin 21). Prenant 31 primijećuje njihovu neobičnu sličnost s parapodijama kod Myzostomida, neobičnih parazita bliskih Kolutićavcima. Pandžice su se razvile iz epiderme.

Prva tri para nožica smještena su postrance, dok je zadnji par paralelan s uzdužnom osi tijela (Buchsbaum 5). Usta su smještena na prednjem kraju tijela ili malo potrbuške (Cuénot 9). Anus se otvara između zadnjeg para nogu (Salfi 34).

Epiderm, građen od jednog sloja velikih plosnatih stanica (Cuénot 9), izlučuje kutikulu građenu od tri sloja stanica naslaganih jedni preko drugih. Kod nekih vrsta, vanjski sloj stanica kutikule omeđuje šupljine u kojima se nalaze Bakterije (Greven 18). Kutikula, koja se nalazi iznad epiderme, može biti glatka ili sadržavati različita ispupčenja, dlake ili bodlje. Kod nekih je vrsta kutikula podijeljena na pločice raspoređene geometrijski pravilno (Beaumont i Cassier 2). Za razliku od kutikule Kukaca, kutikula dugoživaca nije izgrađena od hitina (Storer i Usinger 36).

Dugoživci su često bezbojni ili barem slabo obojeni. Neke su morske vrste, međutim, obojene lijepim crvenim ili narančastim nijanse (Beaumont i Cassier 2). Sadržaj probavnog kanala, vidljiv zbog svoje prozirnosti, može, u nekim slučajevima, životinji dati žućkastu boju (Crome 8).

Iznenađujuća je, iako ne jedinstvena činjenica u životinjskom carstvu, da je broj stanica epiderme konstantan tijekom cijelog odraslog života dugoživaca: ne ostvaruje se niti jedna stanična dioba koja obnavlja zaštitno periferno tkivo (Beaumont i Cassier 2; Grassé, Poisson, Tuzet 17). Cuénot 9 i Salfi 34 podsjećaju da su epidermalne stanice velike, plosnate, te stalnog broja kod svih vrsta. Općenito govoreći, tijelo "vodenog medvjedića" sastoji se od ograničenog broja stanica (Brien 3; Crome 8). Veoma smo daleko, dakle, od stanja koje nalazimo kod Sisavaca, čije duboko smješteno tvorno tkivo epiderme neprestano proizvodi nove stanice.

Shema na slici 2 ukratko prikazuje unutarnju anatomiju. Poput većine životinja veoma male veličine, kod dugoživaca ni krvožilni ni dišni sustav nisu diferencirani (Kraus 23). Tjelesna šupljina, međutim, sadržava bezbojnu tekućinu, koja zamijenjuje unutarnji sadržaj. Kroz mikroskop vidimo mnoštvo slobodnih stanica kako pluta u toj tekućini (Cuénot 9). Prema Salfiju 34, te stanice sadrže granulacije hranjivih rezervi. Unutarnja tekućina pomiče se kontrakcijama mišića.

Mišićna vlaka pričvršćena su na krajevima za tanke stijenke tijela (Pennak 29). Prema Beaumontu i Cassieru 2, mišići dugoživaca izgrađeni su od glatkih vlakana. Nedavna istraživanja, provedena pomoću elektronskog mikroskopa, pokazala su, međutim, kako u snopu mišićnih vlakana nekih vrsta dugoživaca, postoji prava izbrazdanost (Moritz 28). Dugoživci su postali poznati u povijesti anatomije: na tim je životinjama, naime, Doyère 11,12,13 u 19. stoljeću otkrio živčane završetke u mišićima (May 24).

Koje vrste kretnji omogućuje muskulatura ovih sićušnih bića?

"Vodeni medvjedići" ne plivaju (Crome 8; Moritz 28; Pennak 29). Vodeni dugoživci povlače se po dnu, hvataju se za biljke pomoću pandžica, penju se po biljnim dijelovima i vlaknima algi (Crome 8; Meglitch 25; fig. 1). Šetaju, unaprijed ili unatrag, između zrna pijeska na dnu. Na savršeno ravnoj podlozi, poput staklene pločice, dugoživci izvode pokrete hoda pomoću prvog, drugog i trećeg para nožica, dok četvrti par vuku za sobom. Dugoživci iz porodice Echinischoidae koriste svih osam nožica za kretanje (fig. 1). Brzine koje dugoživci postižu pri kretanju uopće nisu velike! Jedan pripadnik roda Batillipes, dug 0,6 mm, na glatkoj površini može postići brzinu od 0,1 mm u sekundi, odnosno 6 m u minuti (Crome 8; Moritz 28).

Živčani sustav dugoživaca relativno je kompleksan (d'Hondt 20). Različiti su autori zabilježili sličnost živčanog sustava dugoživaca s onim kod Kukaca i drugih Člankonožaca (Meglitch 25; Tétry 37). Mozak, smješten u prednjem dijelu tijela iznad ždrijela, podijeljen je na režnjeve simetrične u odnosu na uzdužnu os tijela. U odnosu na premalene dimenzije životinje, mozak je poprilično velik (d'Hondt 20). Jedan par veza smješten na prednjem dijelu probavnog kanala povezuje mozak s trbušnom živčanom mrežom sačinjenom od četiri para ganglija, međusobno sraslih u skupine po dva. Četiri para ganglija ispunjaju živcima četiri para nožica (Beaumont i Cassier 2; Brien 3; Kraus 23; Moritz 28).

U području glave nalaze se bodlje i dlake koje vrše osjetilnu funkciju (Beaumont i Cassier 2). Mnoge vrste posjeduju, umjesto očiju, dvije očne pjege smještene izravno na mozgu (Beaumont i Cassier 2; Buschbaum i Milne 5; Cuénot 9). Mrlje se sastoje od jedne pigmentne stanice, koja sadrži crveni ili crni pigment, te od jedne vidne stanice povezane s mozgom (Moritz28). Uspješno je dokazano postojanje tropizma kod dugoživaca. Hypsibius velikih pandži, Hypsibius megalonyx, pokazuje promijenjivi fototropizam: slaba ga svijetlost privlači, dok ga jaka odbija (Cuénot 9).

BODEŽIĆI ZA PROBIJAJNJE, ŽDRIJELO ZA DISANJE

Probavni kanal dugoživaca relativno je jednostavan (fig. 2). Njihova je usno-ždrijelna šupljina zadivljujuće dobro prilagođena za ubadanje i disanje (Joubin 21). Usta se otvaraju na prednjem dijelu tijela, na samom početku trbušne strane. Ona se nastavljaju na usnu šupljinu, te na glavičasto i mišićavo ždrijelo. U usnoj šupljini nalaze se dva bodežića, jedan s desne, a drugi s lijeve strane (Cuénot 9; fig. 2). Svaki od njih sadrži dva mišića za pomicanje, jedan prema naprijed, a drugi prema natrag (Moritz 28). Životinja stoga može proizvoljno pomicati bodežiće prema naprijed, te ih ispružiti